"Martinu sam srela na plesnim radionicama i uvijek bih je promatrala kako pleše
u nestvarnim, divljim kreacijama koje bi se od radionice do radionice mijenjale,
nešto bi im dodavala ili im mijenjala oblike.. potpuno me zaokupila time.
Osim što je djelovala kao da je netom prije izašla iz svježe šume, u njenom plesu i
odjeći je bilo toliko zemljanog i vještičjeg da sam joj morala prići.

Poželjela sam da takvo nešto izvuče iz mene, da me pogleda iz svog svijeta i
napravi mi haljinu. Dobila sam bijelu haljinu baš za sebe, ona je bila prva.
I svaki put kad je nosim, osjećam da se stopila sa dijelom mene, ne doživljavam
je uopće kao ostalu i tipičnu odjeću. A to je dobar osjećaj. U toj haljinici sebi
uvijek imam šiljaste uši i zločesti pogled."
                            Sanja Novko


Zašto volim nositi Martinine haljine?
-jer u njima lepršavo hodam, više lebdim nego hodam
-plešem kao vila
-najradije bih i spavala u njima da ne spavam gola
-daju mi snagu i polet kada sam umorna
-dobro mi stoje i ističu ono najljepše na meni, a prekrivaju ono što mi se ne dopada
-ugodne su i nikad me ne stežu
-ženstvene su
-oboje mi dan i daju mu okus
-svi me pitaju gdje sam te halje nabavila
                                Tajana Matasović


Mene moja Martina uvijek takne svojim radovima, bilo da se radi o slici, odjeći ili bilo čemu drugome što je toga trenutka vješto skombinirala.
Ona me podsjeti da smo svi mi unikatno djelo nečeg većeg, da imamo pravo biti svoji i da je upravo u tome čarolija.
 
Podsjeća me i na to da kao i Bog ili kako god mi to nazivali, imamo dar stvaranja.Svojih priča, boja, šara, osjećaja, djela..  Uvijek različito, nikad isto.
Vjerujem da je to njen dar svijetu. Njeni radovi u svakom bude nešto njemu najintimnije.
 
Ja sam opet dijete koje se raduje i u svemu vidi ljepotu.
U rukama držim več zaboravljeni kist i postajem slikarica.
U odjeći sam  koja je skrojena baš onako kako želim.
I baš sam si fora. :)
                                                                            Irena Polović